10.06.2009., srijeda

Dakle, shvatili ste da ovo neće biti post. xD

Pokušala sam pisati, ali ovo jednostavno nije moj stil pisanja. Čak mi se niti priča ne sviđa toliko - nemam inspiracije za nju. Ne sviđa mi se što imam previše dijaloga.

Hvala vam što ste me čitali i ostavljali komentare. Svaki put sam zaprepaštena kad vidim više od 10 komentara. Eto, nisam se navikla na to. Zato vam neopisivo hvala.

Neću nestati iz svijeta priča - ne bih to mogla. Imam Namarie - ×klik×. Pišem ju skoro godinu dana. Htjela bih da mi ondje nastavljate javljati za postove - svaki od vas odlično piše i moram nastaviti čitati. Sad, ukoliko vam se Rie učini vrijednom čitanja - pročitajte ju, komentirajte. Ne tražim beskrajno duge komentare - samo kvalitetne. Da, imam 27 poglavlja ali ih ne morate sve pročitati, naravno. >.<

I, eto, sad se mogu samo nadati da ćete svratiti na Rie i tamo ostaviti pokoji komentar te mi nastaviti javljati za postove.

Ra

ps. Raphaelle bi dobila ulogu u baletnoj predstavi i prohodala bi s Adrienom, ali to ste već znali. :)

03.06.2009., srijeda

Oči su joj svjetlucale u tami njene besprijekorno čiste sobe. Sat na obližnjoj crkvi je otkucao ponoć prije nekoliko minuta. Nije željela zaspati- n e da je to i mogla. Imala je previše briga koje su ju, naposlijetku, natjerale na plač. Nije jecala, to joj nije bilo slično. Tiho je plakala dopuštajući suzama da izbace svu gorčinu iz dubine njenog srca. Sav bijes. Svu tugu.

Tišinu je prekinula reska zvonjava njenog srebrnastog mobitela koji je počivao na njenom noćnom ormariću.

-Merde!*-

Tiho je opsovala i onda se, pročišćavajući grlo, javila. Nije željela da bilo tko zna da plače. I to zbog najbolje prijateljice koja je naprasno odlučila da Raphaelle ne vrijedi ako se bori za uspjeh u životu.

-Qui es?*-

-C'est moi, Adrien.*-

Odmah je postala opreznija, koncentriranija. Adrien ju nikada ne bi zvao ovako kasno. Sada je moralo biti nešto važno. Možda je bio u opasnosti. Njen oprez se pretvorio u paniku-čak i laganu paranoju.

-Oprosti, Ra. Ali ne znam koga da nazovem. Ja sam blizu Moulina. Možeš li doći? Znam da previše tražim, ali...-

Glas mu je zvučao prestrašeno, nemoćno. Znala je da je ozlijeđen, zbog čega je morala učiniti sve što joj je bilo u moći. Mogla je posuditi majčin drugi auto-znala je voziti iako nije imala certifikat koji bi to legalizirao.

-J'arrive!*-

I sa škljocajem poklopca njenog mobitela, razgovor je završio.


Okrenula je volan sivog Citroena C4 nadesno te skrenula u ulicu osvjetljenu raznim svjetlima. Glazba je dopirala iz kluba Moulin Rouge. Adrienova mračna figura je sjedila nekoliko metara dalje. Pritisnula je papučicu kočnice te se zaustavila ispred klupice. Adrien joj se nejako osmijehnulo što je u njoj probudilo poriv da ga snažno udari. Suzdržala se. Otvorila je vrata te dopustila Adrienu da uđe unutra. Došepao je do kolnika te se ubacio u auto poput vreće, više nego poput čovjeka.
Tek pod jakim svjetlima u autu, Raphaelle je vidjela njegovo krvavo lice. Bijes se pretvorio u žalost.

-Što se dogodilo!? Nisi se valjda potukao zbog nekakve kurve? 'Drien, ne miči se!-

Na lice mu je lagano prislonila mokru maramicu te obrisala krv. Posjekotina je bilo puno više nego što je mislila da ih ima.

-Izbacili su me van.-

-Tu es un cretain!*-

Prostrijelila ga je pogledom i upalila motor želeći se što prije izgubiti iz ove ulice.

-Et tu?-

-Moi?!-

-Ti i Charlotte ste se ponijele glupo, kretenski štoviše.-

Osjetila je kako joj suze naviru na oči. Nije željela plakati pred ADrienom. Ali sad se nije mogla kontrolirati. Poželjela ga je, zajedno s Charlotte, poslati k vragu i zatražiti da tamo ostane do kraja njenog života.
Auto se zaustavio pred semaforom na praznoj cesti. Zarila je lice u ruke napokon se osjećajući dovoljno slobodnom da zaplače. Nije ju bilo briga što će Adrien misliti. Samo je plakala imajući osjećaj da je tako puno bolje, puno lakše.

Let me take a ride
Cut yourself
Want some my help
Please myself

-Raphaelle? Qu'est-ce que c'est?*-

-Rien.*-

Obavio ju je rukama oko ramena i onda privio k sebi. Bila je tako sićušna. Mršava, niska. Ali snažna. Veoma snažna i požrtvovna. Cijenio je to. I sada se prvi put osjećao jačim od nje dok je bila u njegovim rukama, napokon klonula.

-Moraš u bolnicu.-

Slegnuo je ramenima i onda se ponovno zavezao. Znao je da će se praviti kao da se ništa nije dogodilo.

22.05.2009., petak

Jutarnje sunce, začuđujuće s obzirom na jučerašnju kišu, ju je probudilo. Lagano je otvorila oči i onda udahnula zrak koji je mirisao po ružama. Maknula je poplun s sebe i onda ga nemarno otklopila na stranu te ustala iz kreveta. Prišla je prozoru, pažljivo i onda se naslonila na njega. Pariz se probudio. Vidjela je ljude kako žure ulicama, žaleći se na prekrasno sunce što nije mogla shvatiti. Zima se previše bližila, ovo su bili zadnji trenutci u kojima se moglo uživati. Pa zašto se onda nitko nije osvrtao za suncem koje je prodiralo kroz krošnje drveća posađenog u aveniji?

Osjetila je hladnoću na rukama te se odmaknula od prozora. Oči su joj zastale na satu. Probudila se prerano. Sedam sati i 45 minuta. Od samog pogleda na sat joj se prispavalo. Maknula je pladanj s doručkom kojeg je Marie neprimjetno donijela, kao i svakog jutra, te se bacila na krevet utonuvši u jastuke. Kosa joj je pala preko lica dok joj je jedan pramen škakljao nos, ali nije marila. San ju je polako svladavao iako je osjetila hladnoću na svojem tijelu. I nije se više željela odupirati.

-Eveil! Mademoiselle Martin!*-

Čula je Mariein glas i onda otvorila oči. Pitala se koliko je prespavala. I je li prespavala devet sati za što se iskreno nadala da nije. Brzinom je ustala i onda pogledala na sat. 8.30 Crvene brojke su treptale, kao da ju pokušavajući upozoriti da kasni. Pariz je bio grozan oko devet sati. Promet, gužve, a podzemnom nije željela ići. Ipak, sad nije imala drugog izbora.

-Bien, bien!*-

Navukla je traperice i široku majicu znajući da će se i ovako i onako morati presvući. Pitala se što točno Lilli kani s njom, tako netalentiranom i bezvoljnom. Dobro, možda je ipak i imala volje. Željela je uspjeti. Voljela je balet, ali nije željela biti primabalerina ili nešto takvo. To bi bilo previše naporno za nju. Prebacila je torbu preko ramena i onda, zgrabivši ključeve, izjurila iz svoje sobe te prošla hodnik i izašla na hladan rujanski zrak koji ju je ispunjavao skladnošću.

Lilli ju je nježno zagrlila. Mirisala je po svojem uobičajenom, slatkastom parfemu koji joj je pristajao. Raphaelle je imala osjećaj da bi ga mogla namirisati na kilometre, pa i dalje. Svezala je kosu u rep i onda sjela na klupicu nasuprot Raphaelline i izvadila svoj mobitel.

-Drago mi je da si ipak došla.-

-Ali zašto?-

Zavezala je papučice i onda malo prohodala na prstima. Više ju nisu toliko boljeli.

-Želim da uspiješ. I znam koliko samo želiš pobjeći. U lipnju je audicija za balet Trnoružica, hej - ne smij se! Mislim da imaš šanse ako budemo vježbale.-

-Ali nisam tako dobra...-

Lilli se nasmijala.

-Nemaš pojma koliko si dobra, malena.-

Izašla je iz svlačionice ostavljajući Raphaelle samu da razmisli. Makar može probati. Da. To je nešto što duguje Lilli. Vjerovala je u nju svim svojim srcem iako je Raphaelle propuštala većinu satova. Pa zašto joj je onda pružena prilika?

Lilli je pritisnula gumb 'Start' na stereu. Dvoranom se pronijela Rain On Your Parade.

-Pokušaj. Samo se razgibaj, u redu?-

Raphaelle je kimnula i onda duboko udahnula te napravila nekoliko pirueta te skokova. Prsti su je, doista, manje boljeli nego jučer. Morala se vratiti u prijašnju formu. Tad je gotovo bila dobra. Mogla je to ponovno uspjeti. Mogla je otići od kuće, putovati Europom. Imala je snove.

Why did you turn out the lights
Did you know that I was sleeping

-Au revoir, Lilli!*-

Mahnula joj je izlazeći iz studija. Lilli joj se nasmiješila te se onda latila posla. Raphaelle nije shvaćala kako je sama mogla pospremati cijeli onaj studio s dvoranom i svlačionicom. Snovi, jesu li doista bili tako dobri da bi sve učinio za njih, za njihovo ostvarenje? Uzdahnula je i onda sišla stepenicama u podzemnu gurajući se s još jednim mnoštvom ljudi u kojima su još titrali njihovi neostvareni snovi.

Stigla je na četvrti sat, nevoljko. Nikad nije voljela geografiju. Doduše, nije voljela niti jedan predmet. Osim matematike. Pokazivala je čudnu sklonost i razumijevanje za taj predmet usprkos njihovom lošem profesoru.

-Gdje si bila!?-

Charlotte je viknula na nju čim je ušla u učionicu. Raphaelle je zakolutala očima i onda bacila knjige na svoju klupu te se zavalila na stolicu. Adrien se pojavio pored nje. Nije shvaćala zašto ne može biti trenutak sama.

-Balet.-

-Ali ti ga mrziš.-

-Lilli je super, vjeruje u mene. Možda.. možda ću otići na audiciju u lipnju.-

Plavokosa djevojka se nasmijala ne shvaćajući svoju prijateljicu. Raphaelle, napokon, nije voljela balet. Pa što je sad ovo bilo? I, što je bilo sljedeće? Sad će se prestati družiti s njima zbog neke Lilli?

Raphaelle je pogledala u nju ne vjerujući. Zašto bi se nešto doista moralo promijeniti jer ona pokazuje zanimanje za balet?



Trenutno isprobavam novi način pisanja, iako se na Namarie zadržava moj stari. Način s više dijaloga, manje opisa. Minimalistički. ^.^